Iz Peristila idući prema moru prolazilo se je ispod Protirona što se diže na četiri stupa u Vestibul, okruglu zgradu, ukrašenu mozaikom, a odatle u Tablinum iliti svečanosnu carsku dvoranu, iz koje bi se izravno ušlo u Kriptoportik kroz lijepa vrata, kojima se tragovi danas jedva ras
poznaju. Ornamentika na ovim vratima, — kao što se isto vidi i na vratima Jupitrovog hrama — odaje već značajke bizantinskoga stila.
Na desno tablinu bile su stanbene prostorije za cara, šest soba za goste, biblioteka, predsoblje carevo i spavaonica sa kupaonicom, a na lijevo valjda kuhinja sa nuzgređnim gospo
darskim prostorijama, šest soba za ženske goste (gynaeceum)
i odaje za carevu suprugu Prisku i kćer Valeriju, koje nijesu nikada ušle u palaču.
Mauzolej, koji je namijenjen za katedralku već od 8. ili 9. vijeka, izvana je osmokutna oblika, a iznutra okrugla, s kupolom i nad njom opet osmokutnim krovom. Okružen je
Peripterom od 24 stupa, a pred ulazom bijaše krasan trijem iliti prostaza, koja je pala žrtvom radi gradnje zvonika, što je bio podignut na njenom mjestu od 13. do 16. vijeka, a obnovljen g. 1890—1908.
Unutrašnjost ove zgrade raspoređena je oko svoga srednjeg prostora na četiri pravokutne i četiri polukružne niše. Kupola je jednom bila ukrašena mozaikom, a izgleda kao da je nošena od dvostrukog reda granitnih i porfirnih stupova, (u svakom redu po osam), podignutih unaokolo pred unutrašnjom stjenom. Izmedju gornjeg i donjeg reda tih stupova razveden je friz što prikazuje erote u lovu, maske sa festonima i nekoliko medaljona što prikazuju pogrebnog boga Hermesa Psychopomposa i portrete cara i carice.
Pred mauzolejem namještene su bile dvije ili četiri sfinge, donešene iz Egipta, da budu kao neke straže pred carevim grobom.
Naprama mauzoleju s druge strane peristila dizala se, ako smijemo tako kazati, dvorska kapela: Jupitrov hegzastilsko — prostilski hram sa napločanim bačvastim krovom i bogatom ornamentikom.
Dioklecijan, car od g. 284—305 po Kr., bijaše rodom iz solinske okolice. Poslije dvadesetgodišnje vladavine, odreče se vlade 1. svibnja 305 u Nikomediji i povuče se u svoju palaču, gdje umre g. 313. Po njegovoj smrti palača postade vlasnošću države iliti krune. U sjevernom dijelu njezinom bi osnovana radionica za vojnička odijela — Gynaeceum Joviense —, a carske odaje služile su više puta za stanovanje raznih članova carske kuće.
Iza propasti Solina po Avarima g. 615. razbježaše se njeni stanovnici najprije na okolišne otoke, no naskoro, kad razumješe da će moči živjeti u dobrim odnosima sa doseljenim Hrvatima, povratiše se na kopno, useliše se u palaču i tako osnovaše Split.
Ime ovoga grada ima grčko porijetlo po riječi σϰάλευτρον (skaleutron), »ožeg« — prema obliku splitskog poluotoka koji
naliči starogrčkom ožegu, a odatle nastadoše »Aspalatos«, po svoj prilici naselje grčkih ribara još u doba prije Krista, zatim »Spalatro«, »Spalato« i hrvatski »Split«.
Odavna je bilo mnogo putnika, umjetnika i arheologa, koji se zanesoše za ovim zanimljivim starinama i pokušaše da ih prikažu i pisanjem i crtanjem. Tako nastade čitava književnost. Mi se ovde ograničujemo samo na ono što je najvažnije za ovu našu zbirku. Već je Andrija Palladio (1518—1580), glasoviti talijanski arhitekt 16. vijeka i nasljednik Mikelanđelov u gradnji Sv. Petra u Rimu, bio ostavio dva nacrta ove palače, koji se čuvaju u biblioteci Kraljevskog Instituta Britanskih arhitekta u Londonu.
Godine 1678 izdade Jakob Spon, liječnik i istražitelj starina iz Liona, dnevnik jednog svoga putovanja sa Englezom George Whelerpod naslovom: »Voyage dʼItalie, de Dalmatie, de Grece et du Levant, Lyon a. 1678« u 3 sv., u kojemu je prikazao ovaj spomenik s nekim detaljima i slikama. Kašnje izda i Wheler svoj posebni opis pod napisom: »Journey into Greece by George Wheler Esq., in
company of D r. Spon of Lions«, London a. 1682, također sa slikama.
No tek 50 godina poslije Spona i Whelera bio je učinjen prvi
pokušaj da se prikaže u slici cjelokupna palača. To je izvršio
poznaju. Ornamentika na ovim vratima, — kao što se isto vidi i na vratima Jupitrovog hrama — odaje već značajke bizantinskoga stila.
Na desno tablinu bile su stanbene prostorije za cara, šest soba za goste, biblioteka, predsoblje carevo i spavaonica sa kupaonicom, a na lijevo valjda kuhinja sa nuzgređnim gospo
darskim prostorijama, šest soba za ženske goste (gynaeceum)
i odaje za carevu suprugu Prisku i kćer Valeriju, koje nijesu nikada ušle u palaču.
Mauzolej, koji je namijenjen za katedralku već od 8. ili 9. vijeka, izvana je osmokutna oblika, a iznutra okrugla, s kupolom i nad njom opet osmokutnim krovom. Okružen je
Peripterom od 24 stupa, a pred ulazom bijaše krasan trijem iliti prostaza, koja je pala žrtvom radi gradnje zvonika, što je bio podignut na njenom mjestu od 13. do 16. vijeka, a obnovljen g. 1890—1908.
Unutrašnjost ove zgrade raspoređena je oko svoga srednjeg prostora na četiri pravokutne i četiri polukružne niše. Kupola je jednom bila ukrašena mozaikom, a izgleda kao da je nošena od dvostrukog reda granitnih i porfirnih stupova, (u svakom redu po osam), podignutih unaokolo pred unutrašnjom stjenom. Izmedju gornjeg i donjeg reda tih stupova razveden je friz što prikazuje erote u lovu, maske sa festonima i nekoliko medaljona što prikazuju pogrebnog boga Hermesa Psychopomposa i portrete cara i carice.
Pred mauzolejem namještene su bile dvije ili četiri sfinge, donešene iz Egipta, da budu kao neke straže pred carevim grobom.
Naprama mauzoleju s druge strane peristila dizala se, ako smijemo tako kazati, dvorska kapela: Jupitrov hegzastilsko — prostilski hram sa napločanim bačvastim krovom i bogatom ornamentikom.
Dioklecijan, car od g. 284—305 po Kr., bijaše rodom iz solinske okolice. Poslije dvadesetgodišnje vladavine, odreče se vlade 1. svibnja 305 u Nikomediji i povuče se u svoju palaču, gdje umre g. 313. Po njegovoj smrti palača postade vlasnošću države iliti krune. U sjevernom dijelu njezinom bi osnovana radionica za vojnička odijela — Gynaeceum Joviense —, a carske odaje služile su više puta za stanovanje raznih članova carske kuće.
Iza propasti Solina po Avarima g. 615. razbježaše se njeni stanovnici najprije na okolišne otoke, no naskoro, kad razumješe da će moči živjeti u dobrim odnosima sa doseljenim Hrvatima, povratiše se na kopno, useliše se u palaču i tako osnovaše Split.
Ime ovoga grada ima grčko porijetlo po riječi σϰάλευτρον (skaleutron), »ožeg« — prema obliku splitskog poluotoka koji
naliči starogrčkom ožegu, a odatle nastadoše »Aspalatos«, po svoj prilici naselje grčkih ribara još u doba prije Krista, zatim »Spalatro«, »Spalato« i hrvatski »Split«.
Odavna je bilo mnogo putnika, umjetnika i arheologa, koji se zanesoše za ovim zanimljivim starinama i pokušaše da ih prikažu i pisanjem i crtanjem. Tako nastade čitava književnost. Mi se ovde ograničujemo samo na ono što je najvažnije za ovu našu zbirku. Već je Andrija Palladio (1518—1580), glasoviti talijanski arhitekt 16. vijeka i nasljednik Mikelanđelov u gradnji Sv. Petra u Rimu, bio ostavio dva nacrta ove palače, koji se čuvaju u biblioteci Kraljevskog Instituta Britanskih arhitekta u Londonu.
Godine 1678 izdade Jakob Spon, liječnik i istražitelj starina iz Liona, dnevnik jednog svoga putovanja sa Englezom George Whelerpod naslovom: »Voyage dʼItalie, de Dalmatie, de Grece et du Levant, Lyon a. 1678« u 3 sv., u kojemu je prikazao ovaj spomenik s nekim detaljima i slikama. Kašnje izda i Wheler svoj posebni opis pod napisom: »Journey into Greece by George Wheler Esq., in
company of D r. Spon of Lions«, London a. 1682, također sa slikama.
No tek 50 godina poslije Spona i Whelera bio je učinjen prvi
pokušaj da se prikaže u slici cjelokupna palača. To je izvršio